Trebalo mi je podosta vremena i umne hiperaktivnosti da spoznam najosnovnije stvari: kako se ublogirati, izmisliti umne lozinke i slično. Što smisliti, neki pametni ili u najmanju ruku zanimljiv ili duhovit post tj.članak (kako u priručniku piše).Naime,dok se svladavao sav taj tehnički problem, iz glave su mi odlepršale mnoge lijepe misli.Ali nije važno.Evo što mi je trenutno važno i veseli me:
Spasili smo je! Puno smo grana i grančica odsjekli i špricali. Pogotovo ja pamtim bezbroj malih i večih operativnih zahvata ekscizija,struganja nekrotičnog tkiva. I evo, slika će vam pokazati. Puno još zelenih, nedozrelih višnjica. Ona sada pjevuši i sunča se na vjetru.Zreli plodovi su slatko kiselkasti i vrlo ukusni.
Ljepota proljeća koja se širi prirodom, zatomit će tugu za izgubljenim prijateljem.Izgubljenim preko žice telefona.A borba za životom ovim gore, trajala je dvije godine a trajat će i dalje.Rekoše mi da su se plodovi zarumenili na suncu.A ja još ne smijem vidjeti sunca.
Nema komentara:
Objavi komentar